Draga Karmen,
Pišem ti ovaj mail kao osvrt na proteklih mjesec dana od naše posljednje terapije. Voljela bih sa tobom podijeliti svoje retrospekcije.
Pa da krenem...
Od malena sam plesala po kući, sa mamom, sama sa sobom, pa kako sam odrastala i u diskačima mi je to bio najdraži ispušni ventil. Iako sam puno puta razmišljala o tome, nikad se nisam okuražila krenuti na trening plesa, svašta me sputavalo (moja glava me sputavala), a onda sam 23.11. (dan nakon naše posljednje terapije - vrlo značajno) krenula na contemporary ples i ispunila si veliku životno dugu želju. Guštam u pokretima tijela, u greškama, u prihvaćanju procesa, u pomacima koje primjećujem i fizički i psihički. Otvorile smo me terapijom.
Sa navedenim gore, nekako valjda uzročno-posljedično, dolazi i zahvalnost za sve što sam postigla i postižem. Pratim i pamtim male uspjehe. Naravno, i dalje se nađem u situaciji gdje preispitujem neke svoje postupke, okrivljavam se za njih, ali ta su preispitivanja lakša - lakše ih kontroliram i lakše izađem iz njih, kraće traju, ne ostavljaju ožiljke. Upražnjavam onu staru 'pokušaj - pogreška'. Opuštenija sam u rješavanju svakodnevnih zadataka, samoincijativno i bez potrebe da drugi budu prisutni. Mislim da sam ti bila spomenula da sam prije bila ovisna o tome da imam nekoga uz sebe pri obavljanju banalnih stvari i sve mi se vrtilo oko toga tko je kada slobodan da mi se pridruži, rijetko kada (i sa velikom mukom u trbuhu, nemiru u tijelu, pripremama u glavi, over-thinkanju mogućih scenarija) bih se sama odlučila nešto ići odraditi sama. Sada puno brže i bezbolnije odrađujem što god mi padne na pamet, bitno i manje bitno, sa naglaskom na SAMA. Ne razmišljam puno unaprijed, bacim se u vatru i super mi je.
Puno mi je lakše šutjeti kad mi se ne priča. Kužim da je i drugima to okej. S druge strane, više držim do svog mišljenja, ne tvrdoglavo, već se ne ustrčavam isto podijeliti i/ili kontrirati nečemu što smatram da nije ispravno. Ako mi se nešto ne dopada, kažem.
Naravno, svjesna sam toga da su ovo prve stepenica po kojima se uspinjem i da ima tu još puno prostora za rad. Ali ne bojim se, to je isto nešto što smatram da su tvoje terapije otvorile u mom biću - prihvaćanje da ovo nije kraj svega što se treba postići, ali da je samim time što se dajem i promišljam o tome čini veliki pomak, poštujem proces.
To ti je za sada to. To jest, djeličak onoga što sam bacila na papir, smatram da ovo nije ni petina onoga što se u biti u meni pokrenulo, ali je ono što sam najviše osvijestila nakon terapije.
P. S.
Ovo je samo uvid koji sam željela sa tobom podijeliti kako bih i tebi dala boost za ovo što radiš, prije svega za ovo što si napravila za mene. Stvarno mi je drago da smo taj prvi proces prošle skupa i da sam te imala za vodiča u svoje svjetove.
Hvala ti još jednom Karmen. ❤️
Zagrljaj.
Lillien